Putar i parizer

Kažu da nije bitno odredište, nego putovanje. Ili vrlo slično, da nije bitna predstava, nego proces. I u toj ideji definitivno ima ponešto istine. Naši antiheroji  otisnu se na putovanje koje ih u ideji odvodi daleko od dubokih problema koji ih muče i definiraju. Tomi, Crni, Domba i Ronko odlaze na ljetovanje, na popularni godišnji odmor, GO, iako neki od njih nemaju ni dana radnog staža. Oni više nisu djeca. Ne mogu baš spavati po šatorima ili noćima izbrijavati po psiho trance festivalima okruženi međunarodnim mladim tijelima koja se izvijaju i otkrivaju tajne svemira. To jest oni to mogu, ali to ipak ostavlja ozbiljne posljedice na njih, njihova usporena tijela, ali najprije na njihovu društvenu dinamiku. Ti dečki su na pragu odrasle dobi, i još se samo očekuje njihov odgovor na pitanje žele li postati odgovorni ljudi ili žele ostati balava djeca. Karikiram naravno, ali suštinski je to pitanje surovo i nemilosrdno. Nestrpljivo. Odgovorna odrasla dob točno je to, odgovorna odrasla dob. I kad zakuca na vrata nema uzmicanja. Ne dođe svakome na isti način i u isto vrijeme, ali nikoga ne maši, pa ni one rođene sa srebrenom žlicom u ustima. Veliko pitanje glasi: „Što sa sobom uopće ikada ikako napraviti i zaboga kako?“ i jedno nasumično mamurno jutro samo nas zvekne po sredini glave. Četiri mlada jahača urbane hrvatske prosječnosti majstori su eskapizma. Oni ovo veliko pitanje izbjegavaju već godinama. Ustvari, najuspješniji su u izbjegavanju kada su zajedno. I opet su se okupili. Iza sebe su ostavili nestalu braću, trudne djevojke, napuštena radna mjesta i velike crne rupe. U ruksake su natrpali dezodoranse, opijate, prezervative i lagane košulje. Uputili su se ususret suncu, valovima, pijesku i avanturi. Apsolutno ništa ih ne može sustići i krvoločno primiti za vrat. Ili?

Krešić Dražen