Kamo se ide kad se odlazi?

Premijera:
8. studenoga 2024.

Galerija
Autor teksta: Nikolina Rafaj
Redateljica: Aida Bukvić

Scenograf: Ivo Knezović
Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
Scenski pokret: Blaženka Kovač Carić
Oblikovatelji svjetla: Ivo Knezović i Robert Pavlić
Izbor glazbe: Aida Bukvić

Inspicijent: Nikola Belavić
Tehničko vodstvo: Robert Pavlić
Tehnička podrška: Robert Mazarek, Daniel Hrovat
Operator tona: Bojan Blažević
Garderobijerka: Mirjana Špehar
Fotograf: Filip Granić
Igraju: Irena Tereza Prpić – ONA (pokušava saznati kamo se ide kad se želi otići)
Romina Vitasović Lučić – ŽENA S USPAVANKOM (pokušava prestati biti majka)
Veronika Mach – DJEVOJČICA NA PUTU PREMA DJEVOJCI (pokušava odrasti sama)
Petra Cicvarić – ŽENA KOJA NE ŽELI DA JE SE PUSTI (pokušava otići već duže vrijeme)
Vanja Gvozdić – MLADIĆ (pokušava se ne pitati kamo, a ni kad, ni zašto…)
Nino Pavleković – MUŠKARAC KOJEM S EPREVIŠE NE ŽIVI (pokušava nekome nedostajati)
Doris Šarić Kukuljica – GOSPOĐA KOJA NE PLANIRA UMRIJETI (pokušava zaboraviti, u rjeđim trenucima i sjetiti se)
Lovorka Trdin – SPREMAČICA (ona koja ostaje)
Andro Damiš – PORTIR (onaj koji ne pokušava otići)

Iz perspektive svijeta u kojem gotovo da više nije dopušteno krivo skretanje, hotel u koji nas smješta ovaj tekst, postaje svojevrsnim off the grid mjestom, u kojem je i dalje moguće nestati. Usred noći, usred ničeg, gdje se i smjestio sam hotel dolazi Ona bez kofera, ili prtljage koju bismo možda očekivali. Baš kao i bez plana koliko će dugo odsjesti. Ona nije ni svjesna koliko je vrijeme ostanka u ovom hotelu važno. Povijest protagonistice kao i razlozi njenog bijega ostaju donekle mistificirani te se potencijalni razlozi kriju razlomljeni u ostalim likovima koje susreće kao goste hotela.
Kao da svi osim nje znaju koliko će ostati, i upravo joj tu njenu privremenost svaki gost na svoj način nabija na nos, prepoznaju je kao nekoga tko se zapravo ima gdje vratiti. Nekoga kojem je ovaj tip isključenja tek trenutni bijeg. Ono što ih pak neraskidivo povezuje je činjenica kako gdje god odemo, nosimo istu glavu na ramenima, a time i svi naši pokušaji bijega više nalikuju na suočavanja. Bijeg koji prestaje biti bijegom, postaje šupljikavi prostor koji nam nudi mogućnost da svu onu našu neopipljivu prtljagu raspakiramo i pokušamo je sagledati iz druge perspektive. Ili više njih.