Kratki (životni) rezovi
Datum premijere: 30.
lipanj 2011.
Režija: Sanja Hrnjak
Scenski pokret: Martina Maričić
Izbor glazbe, kostima i dramatizacija teksta: Sanja Hrnjak
Dizajn i vođenje projekcije: Damir Crnica, Kristijan Orešković
Dizajn i voditelj svjetla: Robert Pavlić
Voditelj tona: Bojan Blažević
Inspicijent: Miroslav Jakšić
Fotografije: Filip Trezner
IZVODE:
Leonarda Mikša, Lovro Kranjčević, Hrvoje Kirinčić, Franka
Cegur, Petra Karin, Lorena Kovačević, Nika Martinović, Jakov Latković,
Lorena Ribar, Ivana Paljug, Kristijan Orešković, Damir Crnica, Martina
Vertot, Ana Maria Štefanac, Andrea Grgić, Stella Žaja, Petra Librić,
Ozana Valent, Ivana Kostelac, Petra Gojšić, Miroslav Jakšić-Dok, Ines
Poljak, Luka Selman, Matija Fudurić, Lucija Buturajac
Život bi trebao biti lijep. I to svima. Bez rezova - emocionalnih, psihičkih, fizičkih… A realnost oko nas je drugačija, traumatična je, prerezana u svim segmentima i dobi bez popravka. Život se i dalje kreće, a kroz te rezove gubimo odnose, dijelove sebe i nekoga. To boli.
Fragmenti takve stvarnosti prikazani su kroz niz brzih i efektnih scena, simultanu smjenu kadrova tuge i smijeha, isprepletenost ozbiljnih i stvarnih problema s imaginarnim. Galerija likova, tekst i akcija sadržana u kratkim životnim rezovima poziva na razmišljanje.
Od prve scene koja se bavi obiteljskim problemom i utjecajem razvoda na djecu različite životne dobi, preko susreta s predrasudama, lažnim svijetom i vršnjačkim nasiljem pa do razilaženja u stavovima i unutarnjeg raspadanja individue, predstava sa svojim likovima juri do završne misli, koja je kompilacija svih kratkih rezova: „Mislim da nam taj dodir toliko nedostaje… da se sudaramo jedni s drugima samo da nešto osjetimo…“
O predstavi su napisali:
Dr. sc. Dubravka Crnojević–Carić, docentica
„Predstava se ustvari bavi paralelnim sobama. Zanimljiva je medijska ukrštenost od sjajnog teatra sjena, projekcije, situacija s Facebook-om. Sve su to paralelne misli kojima se vraćamo u prošlost ili negdje drugdje. Sjajna je i nakrcanost različitim pričama. To pripada post-modernoj estetici. Sjajan je i glumački ansambl i način kako oni igraju predstavu. Odnosi se meko grade i osjeća se jedna fina energija među njima, mladim ljudima, koji su artikulirani i osviješteni na sceni.“
Prof. dr. art. Robert Raponja
„Nema lošeg glumačkog trenutka u predstavi. Glumci su ovladali disciplinom, te pokazali da je kazalište grupni rad. Vidi se da u Zorin domu imaju glumačku tehniku i njome vladaju.“