Predstave

ŠTO ŽAŽELIŠ, TO ĆEŠ I IMATI!

Na žalu sinjega mora, u staroj kolibi od gline, skromno i skladno živjeli su Starac i Starica. Starica je ostajala na pragu, na žalu i prela pređu.
Stvarala je niti kojima su vješto i s ljubavlju, tkali svoj život , iz dana u dan.
Starac je napuštao žal i odlazio na morsku pučinu loviti.  
Donosio je sunce, more, vjetar, zemlju (a ponekad i pokoju ribicu), kojima su, iz dana u dan, „hranili“ svoj život.
Proživjeli su tako, isprepleteni jedno s drugim, upleteni u disanje mora, mnoga ljeta.
Jednoga dana u ribarevoj se mreži našla neobična riba.
Riba zlatna!
Zamolila ga je da ju pusti, a zauzvrat mu obećala otkup.
Što zaželiš, to ću ti i dati!
Dobrohotan i skroman starac pustio je ribicu, ne uzevši nikakvu naknadu, ne zaželjevši niti jednu želju.
Vrativši se na žal, ribar je ispričao ženi o nesvakidašnjem događaju, o čarobnoj i tajanstvenoj ribici zlatnih ljusaka.
Mogućnost ostvarivanja i opredmećivanja bilo koje želje, počela je odzvanjati u staričinom srcu i titrati joj pred očima, navlačeći na njih veo pod kojim je sve izgledalo drugačije: život, stvari, prostori, odnosi, ona sama.
Upravo će ta zaslijepljena želja biti pokretač brzih i ulančanih događaja poznate bajke velikoga ruskog pisca Aleksandra Sergejeviča Puškina. Napisana 1833. godine ova je bajka i danas jednako relevantna i rezonantna. Zašto? Zato što je, unatoč promjeni objekata želje, priroda ljudskoga srca ostala nepromijenjena. Zadovoljenje jedne želje ne donosi smiraj i ispunjenje već, naprotiv, povlači za sobom drugu želju.
„Glad“ postaje sve veća, sitost sve kraće traje.
Starica će puno puta zaželjeti.
Starac će puno puta, želeći ju usrećiti, otploviti na sve nemirniju i tamniju morsku pučinu.
Ribica će ispunjavati želje, uz upozorenje:
Zlato moje crno može biti
Onom tko gospodar želji nije.
No u jednom trenutku, zlatni se veo morao podići, a iluzija nestati.
Starica je dobila „sve“, kako bi gubitkom tog istog „svega“ spoznala da zadovoljstvo i ispunjenje ne proizlaze iz toga što ima i koliko ima, kako izgleda, koje čizme i titulu nosi, već iz toga koliko čuje vlastito srce i kakvim očim promatra život oko sebe koji ju svakodnevno daruje malim čudima.
U jednom trenutku, ribica nije ispunila staričinu želju.
U jednom trenutku, ribica je lupila repom i otplivala.
To je „buđenje“, kao i sva životna „buđenja“, moralo proizaći iz gubitka i pomalo bolnog prizemljenja.

                                                                                                                                        Ana Prolić