Predstave

Važno je zvati se Ernest

Datum premijere: 29. rujan 2017.

Trivijalna komedija za ozbiljne ljude

Autor: Oscar Wilde
Režija: Mario Kovač
Adaptacija teksta, dramaturgija: Ana Prolić
Scenografija: Matija Šantić
Kostimografija: Morana Petrović
Glazba: Damir Šimunović
Tekst songa: Mario Kovač
Prijevod: Martina Aničić

Otokar Mihanović (Algernon Moncrieff) - Vanja Gvozdić
Ivan Generalić (John Worthing) - Peđa Gvozdić
Agneza Bošković (Lady Bracknell) - Barbara Rocco
Grozdana Bošković (Gwendolen Fairfax) - Katarina Baban
Velečasni Caruso (velečasni Chasuble) - Giulio Settimo
Gospođica Drakulić (Miss Prism) - Katarina Strahinić
Dragica Karas (Cecily Cardew) - Petra Cicvarić
Marko (Marriman) - Nino Pavleković
Darko (Lane) - Nino Pavleković

Dizajn rasvjete: Robert Pavlić
Majstor tona: Bojan Blažević
Asistenti kostimografije: Marica Furač, Jasmina Biličić
Garderobijerka: Anđela Fajt
Inspicijent: Miroslav Jakšić
Tehničko vodstvo: Davor Trupac
Tehnička podrška: Milan Pavić

Za početak nove sezone Zorin dom Karlovac donosi inscenaciju najpoznatijega  dramskog djela rodonačelnika imidža, stila, travestije i nepopravljivog kozera, velikog pisca Oscara Wildea Važno je zvati se Ernest. Ne znajući jedan  za drugoga, prijatelji Ivan i Otokar stvaraju dvostruke identitete koji im omogućuju odmak od okoline (od uloga i pravila koje im one nameću), ostvarivanje ciljeva, poigravanje društvenim konvencijama, slobodu i – zabavu. I možda bi sve to prošlo nezapaženo da obojica ne uzimaju ime Ernest, koje zbog značenja (onaj koji pokazuje ozbiljne osjećaje, tko je pouzdan i istinit), postaje jedan od glavnih razloga naklonosti djevojaka u koje se zaljubljuju. I sve bi to možda prošlo uz manje zapleta i nesporazuma da tu nije i pitanje davno nestalog djeteta, jedna stara ručna torba, tabakera s posvetom, stroga teta i guvernanta tajanstvene prošlosti. Ovako će se sve ispreplesti u iskričavu komediju zabuna, punu Wildeovih duhovitih (često i zajedljivih) opservacija o muško – ženskim odnosima, ljubavi, svijetu, životu. U dinamičnoj, duhovitoj i razigranoj režiji Marija Kovača, sve se to zapliće i raspliće, ni manje ni više nego u Karlovcu, tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Ne mijenjajući temeljne odnose i motive, promjena mjesta radnje donosi jedan sasvim novi kontekst tekstu, ali i „omogućuje“ Karlovcu da se ogleda kroz novu prizmu.